Prenosim post kolege Tonija Druzete. Obzirom da smo citavo vrijeme bili zajedno, osim na samom kraju kada smo se razdvojili na nekih 15 minuta. Trka je posluzila kako priprema za UTMB. U cilj sam dosao kako peti sa vremenom 18 45 h.
Stigao je i petak, dan utrke. Jutro i dan provodimo bez nekog nepotrebnog umaranja. U 19:30 sati u hotelu Termag ostavljamo vreće sa opremom za tranziciju na 54.km, lokacija Stjenice. Krećmo do hotela Bistrica gdje nas čeka bus, te u 20:15 sati krećemo busom za Višegrad. Vožnja traje skoro 2 i pol sata. U prvom dijelu vožnje mnogi međusobno razgovaraju i razmjenjuju iskustva sa prijašnjih utrka i planove za neke nove izazove, dok u drugom dijelu vožnje, većina trkača šuti i pokušava zaspati ili drijemati.
U Višegrad stižemo u 22:45 sati, pa imamo dovoljno vremena za zagrijavanje, istezanje i druženje prije svega. Lokalno stanovništvo u čudu nas gleda, kamo će nas 60 trkača sada u noć, gdje uopće idemo i ZAŠTO??? Treba napomenuti da je ovo prva trail utrka na prostorima BiH pa je time i čuđenje veće, jer mnogima koji nas i poznaju, nepojmljivo je da trčimo utrke od preko 100km i više smile emoticon Par minuta prije ponoći, zajednička fotka svih sudionika, kratak pozdravni govor organizatora i u 00:07 utrka kreće.
Krećem jako i odlučno za Zupančićem, i na prvom usponu sam drugi. Uskoro me stiže Lesjak i još jedan Slovenac, ni ne pokušavam ih pratit ili ganjat jer su trenutno jači od mene, idem svojim tempom. Prvih 15tak km sam sam, nakon makadama, ulazim u šumu. Mokra trava do koljena, magla, markacije teško vidljive, usporavam i tu me stiže trojka (Kristijan, Vlada i Mladen)s kojom sam kasnije proveo ostalih 100km.
Noge (stopala) su već mokre, strah me žuljeva, ali nekako se ne pojavljuju i zajedno nastavljamo do druge okrijepe na 23.km, lokacija Brdine. Do tu smo stigli za nekih 3h40min i zadovoljni krećemo dalje kroz šumu. Spuštamo se i najednom nam se gube markacije i odlučujemo da idemo prema selu. Kriva odluka, dobro da nije bila i kobna. U podnožju vidimo jednu kućicu, unutra gori svjetlo, iz dimnjaka suklja dim, kad najednom pucanj puške propara maglovitu noć – BAAAMMM!!! Gasimo lampice, okrećemo se i trčimo uzbrdo. Stajemo prestrašeni, zovemo organizatora, čekamo. Nailazi još par trkača, jedan ima gps i kaže da smo na krivom putu, još se malo dižemo i nalazimo markacije, te se vraćamo u utrku. Izgleda da nas nitko nije pretekao.
Na 38.km dolazimo u mjesto Guždelji, i dalje nas četvero trčimo skupa iza prve trojke. Nakon svega nekoliko kilometra, stajem i prvi put mijenjam čarape. Tabani su mi bijeli, smežurani frown emoticon Stižem svoju trojku i uskoro nam se pridružuje Đorđe.
Na 54.km nam je tranzicija, mijenjam majicu, dolijevam vode u ruksak, uzimam još hrane i nastavljamo. Nakon svega nekoliko km, Kristijan pokazuje znakove umora i iscrpljenosti, te mu savjetujemo da uspori, dok ne povrati energiju i nek nastavi neovisno od nas (kasnije smo saznali da je uspio završiti utrku, pa mu ovom prilikom još jednom čestitam :)).
Nakon okrijepe na lokaciji Bogovići na 68.km, kreće najgori i najsporiji dio utrke, uspon na Romaniju i spust u Pale. Na Romaniji smo jako dugo, za 20km potrebno nam je skoro 4 sata. Uspon je sklizak, puno stabala je palo na trasu utrke, visoka trava na grebenu nas dodatno usporava, na spustu ista priča, puno nepotrebnih malih uspona i silazaka koji dodatnu umaraju i iscrpljuju. Dolazimo do vode na 80.km i po karti iduća okrijepa na lokaciji Jokića brdo, je odmah iza ugla na 2 km. Fatalna greška na karti. Okrijepa je na 90.km. Opet mijenjam čarape, tabani su u lošem stanju, peku me, a slijedi spust u Pale. Na spustu prema Palama pokazujem znakove umora, svaki korak nizbrdo je bolan. Vlada odlučuje ubrzati i nastaviti dalje sam, dok Mladen i ja ostajemo skupa. Na ulasku u Pale, stajemo u malu trgovinu na pivu...kako je dobro legla smile emoticon
U Palama na 95.km je okrijepa, kratko stajemo i slijedi nam posljednji uspon, 20km i 800m uspona do cilja na Jahorini. Prolazimo kroz grad, ljudi nas s čuđenjem gledaju, popodnevni je odmor, a mi po najvećoj toplini trčimo. Počinjemo se dizati. Još uvijek sam umoran i nakon nekoliko km, Mladen je brži i ne uspijevam ga pratiti, zadnjih 15km do cilja sam sam. Dolazim do okrijepe na lokaciji Saračeva polja, pojedem jednu naranču, popijem na ex litru vode i nastavljam. Kao da sam povratio energiju, opet počinjem ubrdo trčati, do cilja je još svega 12km, koje prelazim u nepuna 2 sata.
U cilj ulazim 6. u ukupnom poretku nakon 19 sati provedenih na nogama, umoran sam, gladan...ali svakako zadovoljan postignutim rezultatom i završenom utrkom. Treći od četiri ciljeva za ovu godinu je ispunjen. Moram priznati da sam u Cortini mjesec dana ranije bio manje umoran i izmoren negoli sada na Jahorini. Utrku slobodno možemo opisati kao „otvoreno prvenstvo ex-Yu“ jer od 300-tinjak sudionika, svega 20-tak trkača je bilo van prostora bivše države smile emoticon
Nema komentara:
Objavi komentar