Lagano i opusteno

Prethodna godina  bila je  izuzetno uzbudljiva. Vec na pocetku  sezone na Fruskogorskom maratonu prvo mjesto, bio sam vise nego zadovoljan. Pripreme za UTMB su pocele dobro. Sredinom godine prvi put sam trcao na Velebitu, obirom da nisam poznavao teren odlucio sam se za kombinovanu trku, prvi dio sam isao jace, a drugi sam uzivao u ljepotama ove misticne planine. Jahorina ultra trail je posluzila kako duzinski trening pred UTMB, i tako je i odraden, lagano sa super ekipom do samog kraja. Konacno Francuska, UTMB, osjecao sam se spremnim, no jedan kiks je mogao sve da ugrozi, cak i zavrsetak trke je dosao pod znak pitanja. Da nisam bio spreman, koliko jesam, ne bih uspio doci do cilja. Ostaje zelja da ponovo probam, obzirom da sam finisirao,zelim dati svoj maksimum, naravno ako budem miljenik srece u 2017.

Nastavljam saradnju sa partnerima iz Navigo sistema BH, Fenix 2 ce mi dobro doci da formu dignem na visi nivo, te bih zelio da im se jos jednom zahvalim na nesebicnoj podrsci. Planova za 2016 nema, trcacu trke prema osjecaju i zelim da uzvivam, bodove za UTMB imam, tako da nema potrebe da jurim trke, jednostavno cu uzivati.

UTMB 2015

Emocije su se lagano slegle, tek toliko da makar djelic onog sto sam dozivio i prozivio probam prenijeti. Chamonix je divan i prekrasan, treba ga posjetiti svakako. Na startu bio sam Tonijem i Bernardom straga medu posljenjim trkacima(mozete procitati Tonijev post).

Vec sa prvim duzim korakom sam izgubio kontakt sa Tonijem i Bernardom, te je tako pocela avantura na UTMB-u…Do Saint Gervaus-a(21 km) sam se lagano zagrijao i plan je bio doci do Coumayeur—a do jutra, onda probati pruziti korak. Mrak polako pada i pale se lampe, konstantno ispred sebe vidim svjetiljke trkaca. Ubjedljivo najljepsi dio trke (po meni) je dio izmedu Les Champieux-a(49 km) I Col de la Seigne-a (60,2 km), predio je prepun planinskhi potoka, a od pogleda nazad zastaje dah. Nekoliko puta sam se zaustavio da bih pogledao nepreglednu kolonu ceonih lampi. Na spustu prema Las Combal (66 km) prestizem jednog trkaca, a malo kasnije kada sam sipao vodu na jednom od izvora ce se ispostaviti da je to Mate. Idemo dalje zajedno, pricamo , razmjenjujemo dojmove, osjecanja i naravno planove. Obojica se slazemo u jednom bitno je trku zavrsiti. U svoj toj prici dolazimo na iducu kontrolu Las Combal (66 km). Vec svice i lagano pruzamo korak prema Courmayeur-u, sa desne strane nam je jezero u jutarnjoj magli sa okolnim vrhovima, predivan prizor. Slijedi kraci uspon na Arete du Mont-Favre, na trenutak sam se ponadao da je dosao kraj tom tezem dijelu trke(skoro 5000 uspona je u prvih 80 km, no za mene je drugi dio staze ispao dosta tezi), Mate je nekoliko metara ispred mene, vidim ga…no, stap na ruci mi je nekako spao, pokusavam da ga vratim u prvobitan polozaj,ali on udara u drugi i nekako mi ulece medu noge i saplice me…relativno lagano sam pao naprijed i docekao se na dlanove, niti ne osjetivsi da sam se udario stapom iznad zgloba desne noge…Matu sam jos jedno vrijeme vidio ispred sebe na nekih par stotina metara udaljenosti i do Chamonix-a vise ne…relativno lagano sam stigao u Courmayeur, uzeo svoju vrecu, presvukao se, jeo, obavio sve sto treba, cuo sa svojima kuci I nastavio dalje. Uspon na Refuge Bertone me dobro ohladio, da sve nece ici kako treba naslutio sam na dijelu do Arnuve(97 km). Dio koji je uslovno receno laksi, jer je dosta ravan i moze dosta brzo da se trci, meni je zadavao poteskoce. Brzina je pocela da pada i vec tada me dosta trkaca preslo, auuu…vec zvoni po glavi, nesto manje od 100 km do kraja a ja u problemima, stopalo sve teze ide prema dole. Moram da kazem da na uzbrdicama uopste nisam imao problem sa tempom, isao sam dosta dobro, te nisam gubio plasman, no na nizbrdicama je druga prica, jedva sam silazio. Grand col Ferret savladavam relativno lako sa dvojicom lokalnih Francuza iz Alpa. Pred La Fouly-em sam se malo nesmotreno oslonio na desnu nogu bez stapova i zamalo da odklizem u ponor, noga mi je totalno otkazala, zgulio sam leda i desnu ruku. Svega par kilometara sam od La Fouly-a(110km), vec su u glavi vremenske kalkulacije, jos uvijek se osjecam dobro,odustajanje nije opcija dokle god se krecem, mnogo sam trenirao za ovu trku,osjecam se spremnim, no stvari su krenule drugacijim tokom nego sam zelio. Veoma kratko se zadrzavam u La Fouly, krecem prema Campex-u(124 km), zelim stici prije mraka. U drustvu sam jednog starijeg Talijana i Francuza, usput nas stize Bugarin Nikola. Drustvo na ravnijem dijelu odlucuje da trci, sto ja ne mogu da ispratim. Polako preostale kilometer dijelim na krace etape, te dolasci do iducih kontrola predstavljaju ispunjenje ciljeva. U Champex-u prvi puta trazim medicinsku pomoc, nadam se nekom dugorocnijem rjesenju (toliko dugorocno koliko mi treba da zavrsim trku u limitu), no malo kreme i dva panadola mi ne ulijevaju nadu. Vec je 20 30 h, znaci 26 30 h sam u trci, ne osjecam neki pretjerani umor, no sa napustanjem Champex-a, paljenjem ceone lampe ulazim u drugu dimenziju, umor pocinje da me nacinje. Posto se krecem sam, a vec odavno ne mogu da trcim po ravnom i nizbrdo, vec osjecam prve znake halucinacija na usponu na La Glete. Nisu to neki nadnaravni prizori, jednostavno od sisarke vidis cokoladu, pa na trenutak ono ko shvatis da si na trci. O halucinacijama sam citao ranija iskustva trkaca bas sa ove trke, tako da sam nekako podsvjesno znao sta me ceka, tako da se nisam mnogo iznenadio, cak sta vise bio sam dosta sabran na pojavu tako nekih mastarija i upravo to me citavo vrijeme drzalo u stalnoj kretnji prema konacnom cilju, to drugo sabrano JA. Na spustu prema Trientu mnogo trkaca me prelazi, cak gubim vrijeme jer mi postaje izuzetno tesko kada moram da stanem i sklonim se u stranu da drugi produ, tijelo mi se hladi u takvim trenucimai bol je sve jaca. Spust u Trient je izuetno strm , skoro kao onaj u Courmayeur samo sto nema tako mnogo korjenja. Teskom mukom silaim, cim sam prosao kontrolno mjerenje ulazim u medic station. Prvi slobodan krevet za pruzanje pomoci zauzimam. Kako sam se okrenuo kad ono Brane, ljudina od skoro 2 m lezi i smije se…joj desi , sta si , jel sve ok…veli, zuljevi…Elem, dolazi doktor, objasnjam sta se desilo, gdje boli…stavljaju mi kinezi tape, daju savjet da u Vallorcien(151 km) ponovo trazim medic intervenciju. Brane i ja dogovoramo zajednicki nastavak, ne lezi vraze, na vratima se pojavi Sime, opet sto, kako, jel sve ok, jedni drugima…Sime zauzima mjesto na kojem sam ja bio , ima problema sa koljenima, idemo li dalje…veli malo ce ospavati pa ce nastaviti…onako izljepljeni, Brane i ja na brzinu jedemo, nastavljamo, velim Brane ja uzbrdo mogu ali nizbrdo nikako. Sa nekoliko kracih pauza izasli smo na Catogne, Brane odlazi lagano naprijed, podravljamo se i kao vidjet cemo se u Vallorcine-u, nedugo zatim stize Sime. Jedan kraci period idemo zajedno, te on odlucuje da nastavi brze prema Vallorcine-u. Od kada me je na prevoju napustio Sime, a to je bilo u 5 10 h ujutro, do iduce kontrole je ostalo 5 km, meni je trebalo 2 h . Ta dva sata su bila strasna, puna halucinacija, déjà vu scena(primjetio sam da kada sam bio u drustvu nije bilo halucinacija) koje su se redale jedna za drugom.Da ne kazem kako me trkaci redovno prolaze. Konacno Vallorcine(151 km), kako mi je bilo drago(dolazak u Vallorcine sam vidio kada sam se vratio kuci na video zapisu organizatora na mom trkackom profilu, strasno izgledam, blijed, maltene prestrasen, tako sam se i osjecao). Odmah odlazim u medic, molim ih da mi jako bandaziraju nogu kako bih mogao zavrsiti trku. Vise ne mogu ni po ravnim dijelovima da hodam, strasna je bol. Jos Oko 8 h nastavljam dalje idem prema tom zadnjem usponu na La Tete aux vents, strasan prevoj, makar za mene. Uspon na kojem je tesko nekoga preteci, drzim se grupe kineskih trkaca, idemo dosta dobro , relativno lagano izlazimo. Do La Flegere brzo dolazim sa nekoliko kratkih stajanja na potocima radi osvjezenja jer postaje jako vruce(ono sto nisam napomenuo je da ovogodisnja trka bila suha bez kise, izuzetno topla, do 30 stepeni tokom dana). Na kontroli jedna od trkacica je izgubila svijest od iscrpljenosti. Sjedim u cosku za stolom pod satorom, jedem najbolje jabuke na svijetu koje jedan djedica(inace lokalni volonter) guli.Kako on oguli jabuku tako je ja pojedem, pa ponovo. Boljih jabuka nisam probao. Jos 8 km, nizbrdo, problem, veliki problem. Nepuna 3 sata mi je trebalo do Chamonix-a, zadnji kilometer pun emocija. Ovacije prisutnih , ne samo za mene , nego za svakog takmicara, za sve finisere.

Moram reci da je u konacnom, srce i ljubav pobijedila bol. Zelja je bila velika, zadovoljstvo je neizmjerno. Povratak je veoma izvjestan…Da, da…

Jahorina Ultra Trail 2015

Prenosim post kolege Tonija Druzete. Obzirom da smo citavo vrijeme bili zajedno, osim na samom kraju kada smo se razdvojili na nekih 15 minuta. Trka je posluzila kako priprema za UTMB. U cilj sam dosao kako peti sa vremenom  18 45 h.

Stigao je i petak, dan utrke. Jutro i dan provodimo bez nekog nepotrebnog umaranja. U 19:30 sati u hotelu Termag ostavljamo vreće sa opremom za tranziciju na 54.km, lokacija Stjenice. Krećmo do hotela Bistrica gdje nas čeka bus, te u 20:15 sati krećemo busom za Višegrad. Vožnja traje skoro 2 i pol sata. U prvom dijelu vožnje mnogi međusobno razgovaraju i razmjenjuju iskustva sa prijašnjih utrka i planove za neke nove izazove, dok u drugom dijelu vožnje, većina trkača šuti i pokušava zaspati ili drijemati.

U Višegrad stižemo u 22:45 sati, pa imamo dovoljno vremena za zagrijavanje, istezanje i druženje prije svega. Lokalno stanovništvo u čudu nas gleda, kamo će nas 60 trkača sada u noć, gdje uopće idemo i ZAŠTO??? Treba napomenuti da je ovo prva trail utrka na prostorima BiH pa je time i čuđenje veće, jer mnogima koji nas i poznaju, nepojmljivo je da trčimo utrke od preko 100km i više smile emoticon Par minuta prije ponoći, zajednička fotka svih sudionika, kratak pozdravni govor organizatora i u 00:07 utrka kreće.

Krećem jako i odlučno za Zupančićem, i na prvom usponu sam drugi. Uskoro me stiže Lesjak i još jedan Slovenac, ni ne pokušavam ih pratit ili ganjat jer su trenutno jači od mene, idem svojim tempom. Prvih 15tak km sam sam, nakon makadama, ulazim u šumu. Mokra trava do koljena, magla, markacije teško vidljive, usporavam i tu me stiže trojka (Kristijan, Vlada i Mladen)s kojom sam kasnije proveo ostalih 100km.

Noge (stopala) su već mokre, strah me žuljeva, ali nekako se ne pojavljuju i zajedno nastavljamo do druge okrijepe na 23.km, lokacija Brdine. Do tu smo stigli za nekih 3h40min i zadovoljni krećemo dalje kroz šumu. Spuštamo se i najednom nam se gube markacije i odlučujemo da idemo prema selu. Kriva odluka, dobro da nije bila i kobna. U podnožju vidimo jednu kućicu, unutra gori svjetlo, iz dimnjaka suklja dim, kad najednom pucanj puške propara maglovitu noć – BAAAMMM!!! Gasimo lampice, okrećemo se i trčimo uzbrdo. Stajemo prestrašeni, zovemo organizatora, čekamo. Nailazi još par trkača, jedan ima gps i kaže da smo na krivom putu, još se malo dižemo i nalazimo markacije, te se vraćamo u utrku. Izgleda da nas nitko nije pretekao.

Na 38.km dolazimo u mjesto Guždelji, i dalje nas četvero trčimo skupa iza prve trojke. Nakon svega nekoliko kilometra, stajem i prvi put mijenjam čarape. Tabani su mi bijeli, smežurani frown emoticon Stižem svoju trojku i uskoro nam se pridružuje Đorđe.

Na 54.km nam je tranzicija, mijenjam majicu, dolijevam vode u ruksak, uzimam još hrane i nastavljamo. Nakon svega nekoliko km, Kristijan pokazuje znakove umora i iscrpljenosti, te mu savjetujemo da uspori, dok ne povrati energiju i nek nastavi neovisno od nas (kasnije smo saznali da je uspio završiti utrku, pa mu ovom prilikom još jednom čestitam :)).

Nakon okrijepe na lokaciji Bogovići na 68.km, kreće najgori i najsporiji dio utrke, uspon na Romaniju i spust u Pale. Na Romaniji smo jako dugo, za 20km potrebno nam je skoro 4 sata. Uspon je sklizak, puno stabala je palo na trasu utrke, visoka trava na grebenu nas dodatno usporava, na spustu ista priča, puno nepotrebnih malih uspona i silazaka koji dodatnu umaraju i iscrpljuju. Dolazimo do vode na 80.km i po karti iduća okrijepa na lokaciji Jokića brdo, je odmah iza ugla na 2 km. Fatalna greška na karti. Okrijepa je na 90.km. Opet mijenjam čarape, tabani su u lošem stanju, peku me, a slijedi spust u Pale. Na spustu prema Palama pokazujem znakove umora, svaki korak nizbrdo je bolan. Vlada odlučuje ubrzati i nastaviti dalje sam, dok Mladen i ja ostajemo skupa. Na ulasku u Pale, stajemo u malu trgovinu na pivu...kako je dobro legla smile emoticon

U Palama na 95.km je okrijepa, kratko stajemo i slijedi nam posljednji uspon, 20km i 800m uspona do cilja na Jahorini. Prolazimo kroz grad, ljudi nas s čuđenjem gledaju, popodnevni je odmor, a mi po najvećoj toplini trčimo. Počinjemo se dizati. Još uvijek sam umoran i nakon nekoliko km, Mladen je brži i ne uspijevam ga pratiti, zadnjih 15km do cilja sam sam. Dolazim do okrijepe na lokaciji Saračeva polja, pojedem jednu naranču, popijem na ex litru vode i nastavljam. Kao da sam povratio energiju, opet počinjem ubrdo trčati, do cilja je još svega 12km, koje prelazim u nepuna 2 sata.

U cilj ulazim 6. u ukupnom poretku nakon 19 sati provedenih na nogama, umoran sam, gladan...ali svakako zadovoljan postignutim rezultatom i završenom utrkom. Treći od četiri ciljeva za ovu godinu je ispunjen. Moram priznati da sam u Cortini mjesec dana ranije bio manje umoran i izmoren negoli sada na Jahorini. Utrku slobodno možemo opisati kao „otvoreno prvenstvo ex-Yu“ jer od 300-tinjak sudionika, svega 20-tak trkača je bilo van prostora bivše države smile emoticon

Velebit Ultra Trail

Velebit ultra trail je u potpunosti ispunio moja ocekivanja. Divlja planina sa gotovo nemogucim terenom za trcanje, u potpunosti je opravdala epitet jedne od najtezih trka na Balkanu. Bura je prijetila da se trka skrati ili cak odgodi, no odrzana je na radost svih ucesnika i organizatora.

Plan je bio da se sto lakse istrci trasa od 69 km i 5000 m uspona, kako bi se bez pauze moglo nastaviti sa trenaznim procesom. Od pocetka sam bio sa drugom grupom iza vodeceg u laganom ritmu (moram da priznam da sam se osjecao bolje nego sam ocekivao). Snazna bura je puhala sve dok nismo presli Vaganski vrh (najvisa tacka na Velebitu), na spustanju smo se od 2 - 10 mjesta grupisali unutar 45 min (KT 11). Pod Vlaskim gradom(39 km, 3600m uspona, 7 h 29 min) odlucio sam da je za mene trening  zavrsen, tu sam uspio malo skrenuti sa staze, ali visak kilometara je dobrodosao. Ostatak trke sam proveo u predivnim pejsazima Velebita. Niti jednog grca nisam imao, malo sam izudaran po nogama, no na ovakvom terenu to i nije strasno, sve u svemu uspio sam kontrolisati ritam citavu trku, sto je i bio cilj.

U cilj stizem za 15 h 7 min, kao 22 u generalnom plasmanu. Napravio sam 5 km vise, no svejedno prezadovoljan sam uradenim. Trening na ovakvom terenu moze samo donijeti dobro. Sljedeca trka je Jahorina ultra trail 115 km, koju cu takode lagano odraditi kao uvod u ono sto me ceka na kraju avgusta,  UTMB.

Fruskogorski maraton - Veliki istocni maraton

Nije bilo lako, niti na trenutak. Na FG sam stigao u petak popodne, postavio sator i sreo se sa dragim ljudima, Tanjom, Svetlanom, Zokom i Zikom. Radi privatnih obaveza u nedelju, odlucio sam da trcim Veliki istocni maraton u duzini 81 km, sa 3292m uspona. Plan je bio da probam oko 10 h zavrsiti, no ne ide uvijek po planu. 

Od samog starta sam bio naprijed. Sve kontrole sam prolazio prvi, cekajuci kada ce Zikica da se pojavi. Relativno brzo sam stigao do KT 9 Kraljeva stolica. Zasto spominjem ovu kotrolu? Upravo zato sto su poslije nje dosli problemi. Prema KT 10-11 je spust i tu sam polako naceo kvadricepce. Prije trke sam nabavio jedan proizvod za obnovu minerala u toku trenaznih procesa. Testirao sam ga tokom trke i u potpunosti zapostavio uzimanje soli, sto se pokazalo kljucnim za noge. Prvi grcevi su poceli oko 40 km i kriza je trajala narednih 20 km. Prvo fizicka, a onda i psihicka, tjerao sam se da ostanem u pokretu, naizmjenicno sam trcao i hodao, jos uvijek me niko nije stizao, tu prvenstveno mislim Zikica. Dugo se nisam osjecao tako lose, malo hodanja, malo trcanja, vise hodanja, manje trcanja, tako je to bilo. 

Mogu reci da je bilo vruce i prasnjavo, inace imam problem sa mokrom opremom, ovoga puta toga nije bilo, sve se vrlo brzo susilo. Poslsije 56, 57 km  uspio sam savladati krizu  i to me malo ohrabrilo obzirom da sam jos uvijek bio sam naprijed.

Kod nekadasnje kontrole Osovlje sam umjesto desno otisao lijevo nekih 1,5 km, uh kako sam bio ljut, uuuuu...Vracam se nazad nalazim markaciju i krecem prema Beocinu. Relativno lagano sam izasao na Brankovac, pa sam do cilja imao jos 10 km, relativno laganih.

Malo sam pojacao, sto ce se kasnije pokazati pravim potezom, u cilj dolazim u 20 h 13 min kao prvi, jos uvijek u cudenju gdje je Zikica. Samo sto sam zavrsio  sa evidnecijom na cilju dolazi Zika, 8 minuta iza. Napravio je 7 km vise, skrenuo je na stare KT. Sta reci...bilo je lijepo  i tesko, no upravo zato se ovim i bavim. Od plana da se trka okonca za 10 h nema nista, ali nije ni lose  biti prvi...

Zelim da se zahvalim partnerima koji me podrzavaju na ovogodisnjem putu za UTMB, ARK Rekreativci, Navigo sistem, Ytong i Optina Tuzla, i naravno svojim najmilijima, sinu i supruzi. 

Kako i sta u 2015

Konacno sam dobio broj za UTMB.

14.03.  Maraton maratona, Beograd 100 km, Srbija  ?
25-26.04. Fruskogorki maraton Ultra + 111 km , Srbija
20.06. Velebit Ultra Trail 65 km, Hrvatka ?
01..08. Jahorina Trail 100 km, BiH
24-30.08. UTMB, Francuka
12.09. Dollomitenmann, Austrija

Vjerovatno ce negdje izmedu uletiti neki polumaraton i maraton, o tom po tom.

Rezime

Bila je ovo dobra godina, mnogo bolja nego to sam mislio. Prva trka na Fruskoj gori je protekla bez vecih problema, prezadovoljan sam bio sa rezultatom , 16 h 43 min, 10 mjesto, odlicno obzirom da do tada nisam znao gdje i kako stoji sa formom poslije zime.
Polovinom juna odlucio sam da nastupim na Ozrenskom planinarskom maratonu, na najduzoj dionici, 101 km. Sve je dobro islo dok nisam zalutao sa gostilja, umjesto da skrenem desno, ja produzim pravo, dodem skoro do kontrole tacke 13 umjesto da sam na 11. Vracaj se nazad zaobilaznicom. Stignem na KT 11. Tu se desilo i prvo odustajanje za mene, izzmedu KT 11 i KT 12 sam upao u ptok i be suhih carapa i izmrcvaljen u konacnom sa 22 km viska odlucio sam da odustanem, sve u svemu dobar trening 84 km. Inace ne bih preporucio ovu trku nikome radi losije logistike, jer kada se nadete na drugoj starni Ozrena eventualnu pomoc morate da cekate minimalno 1h 30 min, a do tada moze svasta da se desi, takode imam mongo zmija i minskih polja, nije ugodno u svakom slucaju.
Upala uha me uhvatila u ne bas dobrom momentu, mnogo tesko mi je palo sto nisam mogao da treniram, obzirom da se blizilo svjetsko prventsvo u duplom Ironman-u. Odlucio sam da probam da trcim Nocni maraton u Novom Sadu, nekako je dobro islo do 17 km, ali je pritisak u glavi i usima postao veliki, naime imao sam strajfnu od 5 cm u uhu i to mi je dodatno onemogucavalo noramlno disanje. Na 22 km, sa vremenom 1 h 29 min, odlucio sam odustati, dva puta odustajanje u karijeri i to dva aredom, dva u godini u kojoj mi se to ne smije desiti, uh, crv sumnje se uvukao u mene.
Krajem avgusta odrano je svjetsko prevnstvo u Bakovcima, Slovenija, u dvostrukomIronman-u, ukratko, 7,6 km plivanja, 360 km bicikla i 84 km trcanja. Plivanje je proslo be vecih problema, 3h , u tranzicji nisam zurio, 15 min. Bicikl sam poceo relativno rezervisan u odnosu na druge, istina moj jedini cilj je da zavrsim trku, pa i sekund ispod limita. Bez iskustva nocne voznje malo sa bio uplasen, ipak je to 360 km.No na svu srecu sve se dobro zavrsilo, imao sam manjih problema sa zimom, obzirom da mi je sva oprema bila mokra. Nekako covjek jedva ceka da pocne sa trcanjem.  Nesto ia 5 ujutro sam krenuo na trcanje, au to su noge bile teske, trebalo je sacekati da se malo tijelo navikne na promjenu, Iza 20 km imao sam probleme sa stomako, tako da sam do 40 km dosta vremena provodio u WC-u. Sa prolaskom kro cilj svi ti ko fol problemi nestaju pod naletom emocija. Iskren da budem lakse trke nisam imao u zivotu, 28 h 45 min, pa odlicno, prezadovoljan sam sa svime.

Naredna trka je bila Sarajevski polumaraton. Tu su nastali problemi, mislio sam da mogu brzo, a u stvari eto nisam mogao, noga me pcela ateati na 14 km, morao sam hodati, ali nekako sam uspio proci stazu za 1 h 29 min. Paua poslije trke mi je ukazala na ozbiljan problem sa nogom i ledima. Povreda se vukla do pocetka decembra, no kada se sve sabere 2700 km, trcanja, 5000 km bicikla, 160 km, plivanja, nije lose za rekreativca sa porodicom :).
Plan za 2015 , manje vise znam, ali eto da sacekam jos malo.