Emocije su se lagano slegle, tek toliko da makar djelic onog sto sam dozivio i prozivio probam prenijeti. Chamonix je divan i prekrasan, treba ga posjetiti svakako. Na startu bio sam Tonijem i Bernardom straga medu posljenjim trkacima(mozete procitati Tonijev post).
Vec sa prvim duzim korakom sam izgubio kontakt sa Tonijem i Bernardom, te je tako pocela avantura na UTMB-u…Do Saint Gervaus-a(21 km) sam se lagano zagrijao i plan je bio doci do Coumayeur—a do jutra, onda probati pruziti korak. Mrak polako pada i pale se lampe, konstantno ispred sebe vidim svjetiljke trkaca. Ubjedljivo najljepsi dio trke (po meni) je dio izmedu Les Champieux-a(49 km) I Col de la Seigne-a (60,2 km), predio je prepun planinskhi potoka, a od pogleda nazad zastaje dah. Nekoliko puta sam se zaustavio da bih pogledao nepreglednu kolonu ceonih lampi. Na spustu prema Las Combal (66 km) prestizem jednog trkaca, a malo kasnije kada sam sipao vodu na jednom od izvora ce se ispostaviti da je to Mate. Idemo dalje zajedno, pricamo , razmjenjujemo dojmove, osjecanja i naravno planove. Obojica se slazemo u jednom bitno je trku zavrsiti. U svoj toj prici dolazimo na iducu kontrolu Las Combal (66 km). Vec svice i lagano pruzamo korak prema Courmayeur-u, sa desne strane nam je jezero u jutarnjoj magli sa okolnim vrhovima, predivan prizor. Slijedi kraci uspon na Arete du Mont-Favre, na trenutak sam se ponadao da je dosao kraj tom tezem dijelu trke(skoro 5000 uspona je u prvih 80 km, no za mene je drugi dio staze ispao dosta tezi), Mate je nekoliko metara ispred mene, vidim ga…no, stap na ruci mi je nekako spao, pokusavam da ga vratim u prvobitan polozaj,ali on udara u drugi i nekako mi ulece medu noge i saplice me…relativno lagano sam pao naprijed i docekao se na dlanove, niti ne osjetivsi da sam se udario stapom iznad zgloba desne noge…Matu sam jos jedno vrijeme vidio ispred sebe na nekih par stotina metara udaljenosti i do Chamonix-a vise ne…relativno lagano sam stigao u Courmayeur, uzeo svoju vrecu, presvukao se, jeo, obavio sve sto treba, cuo sa svojima kuci I nastavio dalje. Uspon na Refuge Bertone me dobro ohladio, da sve nece ici kako treba naslutio sam na dijelu do Arnuve(97 km). Dio koji je uslovno receno laksi, jer je dosta ravan i moze dosta brzo da se trci, meni je zadavao poteskoce. Brzina je pocela da pada i vec tada me dosta trkaca preslo, auuu…vec zvoni po glavi, nesto manje od 100 km do kraja a ja u problemima, stopalo sve teze ide prema dole. Moram da kazem da na uzbrdicama uopste nisam imao problem sa tempom, isao sam dosta dobro, te nisam gubio plasman, no na nizbrdicama je druga prica, jedva sam silazio. Grand col Ferret savladavam relativno lako sa dvojicom lokalnih Francuza iz Alpa. Pred La Fouly-em sam se malo nesmotreno oslonio na desnu nogu bez stapova i zamalo da odklizem u ponor, noga mi je totalno otkazala, zgulio sam leda i desnu ruku. Svega par kilometara sam od La Fouly-a(110km), vec su u glavi vremenske kalkulacije, jos uvijek se osjecam dobro,odustajanje nije opcija dokle god se krecem, mnogo sam trenirao za ovu trku,osjecam se spremnim, no stvari su krenule drugacijim tokom nego sam zelio. Veoma kratko se zadrzavam u La Fouly, krecem prema Campex-u(124 km), zelim stici prije mraka. U drustvu sam jednog starijeg Talijana i Francuza, usput nas stize Bugarin Nikola. Drustvo na ravnijem dijelu odlucuje da trci, sto ja ne mogu da ispratim. Polako preostale kilometer dijelim na krace etape, te dolasci do iducih kontrola predstavljaju ispunjenje ciljeva. U Champex-u prvi puta trazim medicinsku pomoc, nadam se nekom dugorocnijem rjesenju (toliko dugorocno koliko mi treba da zavrsim trku u limitu), no malo kreme i dva panadola mi ne ulijevaju nadu. Vec je 20 30 h, znaci 26 30 h sam u trci, ne osjecam neki pretjerani umor, no sa napustanjem Champex-a, paljenjem ceone lampe ulazim u drugu dimenziju, umor pocinje da me nacinje. Posto se krecem sam, a vec odavno ne mogu da trcim po ravnom i nizbrdo, vec osjecam prve znake halucinacija na usponu na La Glete. Nisu to neki nadnaravni prizori, jednostavno od sisarke vidis cokoladu, pa na trenutak ono ko shvatis da si na trci. O halucinacijama sam citao ranija iskustva trkaca bas sa ove trke, tako da sam nekako podsvjesno znao sta me ceka, tako da se nisam mnogo iznenadio, cak sta vise bio sam dosta sabran na pojavu tako nekih mastarija i upravo to me citavo vrijeme drzalo u stalnoj kretnji prema konacnom cilju, to drugo sabrano JA. Na spustu prema Trientu mnogo trkaca me prelazi, cak gubim vrijeme jer mi postaje izuzetno tesko kada moram da stanem i sklonim se u stranu da drugi produ, tijelo mi se hladi u takvim trenucimai bol je sve jaca. Spust u Trient je izuetno strm , skoro kao onaj u Courmayeur samo sto nema tako mnogo korjenja. Teskom mukom silaim, cim sam prosao kontrolno mjerenje ulazim u medic station. Prvi slobodan krevet za pruzanje pomoci zauzimam. Kako sam se okrenuo kad ono Brane, ljudina od skoro 2 m lezi i smije se…joj desi , sta si , jel sve ok…veli, zuljevi…Elem, dolazi doktor, objasnjam sta se desilo, gdje boli…stavljaju mi kinezi tape, daju savjet da u Vallorcien(151 km) ponovo trazim medic intervenciju. Brane i ja dogovoramo zajednicki nastavak, ne lezi vraze, na vratima se pojavi Sime, opet sto, kako, jel sve ok, jedni drugima…Sime zauzima mjesto na kojem sam ja bio , ima problema sa koljenima, idemo li dalje…veli malo ce ospavati pa ce nastaviti…onako izljepljeni, Brane i ja na brzinu jedemo, nastavljamo, velim Brane ja uzbrdo mogu ali nizbrdo nikako. Sa nekoliko kracih pauza izasli smo na Catogne, Brane odlazi lagano naprijed, podravljamo se i kao vidjet cemo se u Vallorcine-u, nedugo zatim stize Sime. Jedan kraci period idemo zajedno, te on odlucuje da nastavi brze prema Vallorcine-u. Od kada me je na prevoju napustio Sime, a to je bilo u 5 10 h ujutro, do iduce kontrole je ostalo 5 km, meni je trebalo 2 h . Ta dva sata su bila strasna, puna halucinacija, déjà vu scena(primjetio sam da kada sam bio u drustvu nije bilo halucinacija) koje su se redale jedna za drugom.Da ne kazem kako me trkaci redovno prolaze. Konacno Vallorcine(151 km), kako mi je bilo drago(dolazak u Vallorcine sam vidio kada sam se vratio kuci na video zapisu organizatora na mom trkackom profilu, strasno izgledam, blijed, maltene prestrasen, tako sam se i osjecao). Odmah odlazim u medic, molim ih da mi jako bandaziraju nogu kako bih mogao zavrsiti trku. Vise ne mogu ni po ravnim dijelovima da hodam, strasna je bol. Jos Oko 8 h nastavljam dalje idem prema tom zadnjem usponu na La Tete aux vents, strasan prevoj, makar za mene. Uspon na kojem je tesko nekoga preteci, drzim se grupe kineskih trkaca, idemo dosta dobro , relativno lagano izlazimo. Do La Flegere brzo dolazim sa nekoliko kratkih stajanja na potocima radi osvjezenja jer postaje jako vruce(ono sto nisam napomenuo je da ovogodisnja trka bila suha bez kise, izuzetno topla, do 30 stepeni tokom dana). Na kontroli jedna od trkacica je izgubila svijest od iscrpljenosti. Sjedim u cosku za stolom pod satorom, jedem najbolje jabuke na svijetu koje jedan djedica(inace lokalni volonter) guli.Kako on oguli jabuku tako je ja pojedem, pa ponovo. Boljih jabuka nisam probao. Jos 8 km, nizbrdo, problem, veliki problem. Nepuna 3 sata mi je trebalo do Chamonix-a, zadnji kilometer pun emocija. Ovacije prisutnih , ne samo za mene , nego za svakog takmicara, za sve finisere.
Moram reci da je u konacnom, srce i ljubav pobijedila bol. Zelja je bila velika, zadovoljstvo je neizmjerno. Povratak je veoma izvjestan…Da, da…
Vec sa prvim duzim korakom sam izgubio kontakt sa Tonijem i Bernardom, te je tako pocela avantura na UTMB-u…Do Saint Gervaus-a(21 km) sam se lagano zagrijao i plan je bio doci do Coumayeur—a do jutra, onda probati pruziti korak. Mrak polako pada i pale se lampe, konstantno ispred sebe vidim svjetiljke trkaca. Ubjedljivo najljepsi dio trke (po meni) je dio izmedu Les Champieux-a(49 km) I Col de la Seigne-a (60,2 km), predio je prepun planinskhi potoka, a od pogleda nazad zastaje dah. Nekoliko puta sam se zaustavio da bih pogledao nepreglednu kolonu ceonih lampi. Na spustu prema Las Combal (66 km) prestizem jednog trkaca, a malo kasnije kada sam sipao vodu na jednom od izvora ce se ispostaviti da je to Mate. Idemo dalje zajedno, pricamo , razmjenjujemo dojmove, osjecanja i naravno planove. Obojica se slazemo u jednom bitno je trku zavrsiti. U svoj toj prici dolazimo na iducu kontrolu Las Combal (66 km). Vec svice i lagano pruzamo korak prema Courmayeur-u, sa desne strane nam je jezero u jutarnjoj magli sa okolnim vrhovima, predivan prizor. Slijedi kraci uspon na Arete du Mont-Favre, na trenutak sam se ponadao da je dosao kraj tom tezem dijelu trke(skoro 5000 uspona je u prvih 80 km, no za mene je drugi dio staze ispao dosta tezi), Mate je nekoliko metara ispred mene, vidim ga…no, stap na ruci mi je nekako spao, pokusavam da ga vratim u prvobitan polozaj,ali on udara u drugi i nekako mi ulece medu noge i saplice me…relativno lagano sam pao naprijed i docekao se na dlanove, niti ne osjetivsi da sam se udario stapom iznad zgloba desne noge…Matu sam jos jedno vrijeme vidio ispred sebe na nekih par stotina metara udaljenosti i do Chamonix-a vise ne…relativno lagano sam stigao u Courmayeur, uzeo svoju vrecu, presvukao se, jeo, obavio sve sto treba, cuo sa svojima kuci I nastavio dalje. Uspon na Refuge Bertone me dobro ohladio, da sve nece ici kako treba naslutio sam na dijelu do Arnuve(97 km). Dio koji je uslovno receno laksi, jer je dosta ravan i moze dosta brzo da se trci, meni je zadavao poteskoce. Brzina je pocela da pada i vec tada me dosta trkaca preslo, auuu…vec zvoni po glavi, nesto manje od 100 km do kraja a ja u problemima, stopalo sve teze ide prema dole. Moram da kazem da na uzbrdicama uopste nisam imao problem sa tempom, isao sam dosta dobro, te nisam gubio plasman, no na nizbrdicama je druga prica, jedva sam silazio. Grand col Ferret savladavam relativno lako sa dvojicom lokalnih Francuza iz Alpa. Pred La Fouly-em sam se malo nesmotreno oslonio na desnu nogu bez stapova i zamalo da odklizem u ponor, noga mi je totalno otkazala, zgulio sam leda i desnu ruku. Svega par kilometara sam od La Fouly-a(110km), vec su u glavi vremenske kalkulacije, jos uvijek se osjecam dobro,odustajanje nije opcija dokle god se krecem, mnogo sam trenirao za ovu trku,osjecam se spremnim, no stvari su krenule drugacijim tokom nego sam zelio. Veoma kratko se zadrzavam u La Fouly, krecem prema Campex-u(124 km), zelim stici prije mraka. U drustvu sam jednog starijeg Talijana i Francuza, usput nas stize Bugarin Nikola. Drustvo na ravnijem dijelu odlucuje da trci, sto ja ne mogu da ispratim. Polako preostale kilometer dijelim na krace etape, te dolasci do iducih kontrola predstavljaju ispunjenje ciljeva. U Champex-u prvi puta trazim medicinsku pomoc, nadam se nekom dugorocnijem rjesenju (toliko dugorocno koliko mi treba da zavrsim trku u limitu), no malo kreme i dva panadola mi ne ulijevaju nadu. Vec je 20 30 h, znaci 26 30 h sam u trci, ne osjecam neki pretjerani umor, no sa napustanjem Champex-a, paljenjem ceone lampe ulazim u drugu dimenziju, umor pocinje da me nacinje. Posto se krecem sam, a vec odavno ne mogu da trcim po ravnom i nizbrdo, vec osjecam prve znake halucinacija na usponu na La Glete. Nisu to neki nadnaravni prizori, jednostavno od sisarke vidis cokoladu, pa na trenutak ono ko shvatis da si na trci. O halucinacijama sam citao ranija iskustva trkaca bas sa ove trke, tako da sam nekako podsvjesno znao sta me ceka, tako da se nisam mnogo iznenadio, cak sta vise bio sam dosta sabran na pojavu tako nekih mastarija i upravo to me citavo vrijeme drzalo u stalnoj kretnji prema konacnom cilju, to drugo sabrano JA. Na spustu prema Trientu mnogo trkaca me prelazi, cak gubim vrijeme jer mi postaje izuzetno tesko kada moram da stanem i sklonim se u stranu da drugi produ, tijelo mi se hladi u takvim trenucimai bol je sve jaca. Spust u Trient je izuetno strm , skoro kao onaj u Courmayeur samo sto nema tako mnogo korjenja. Teskom mukom silaim, cim sam prosao kontrolno mjerenje ulazim u medic station. Prvi slobodan krevet za pruzanje pomoci zauzimam. Kako sam se okrenuo kad ono Brane, ljudina od skoro 2 m lezi i smije se…joj desi , sta si , jel sve ok…veli, zuljevi…Elem, dolazi doktor, objasnjam sta se desilo, gdje boli…stavljaju mi kinezi tape, daju savjet da u Vallorcien(151 km) ponovo trazim medic intervenciju. Brane i ja dogovoramo zajednicki nastavak, ne lezi vraze, na vratima se pojavi Sime, opet sto, kako, jel sve ok, jedni drugima…Sime zauzima mjesto na kojem sam ja bio , ima problema sa koljenima, idemo li dalje…veli malo ce ospavati pa ce nastaviti…onako izljepljeni, Brane i ja na brzinu jedemo, nastavljamo, velim Brane ja uzbrdo mogu ali nizbrdo nikako. Sa nekoliko kracih pauza izasli smo na Catogne, Brane odlazi lagano naprijed, podravljamo se i kao vidjet cemo se u Vallorcine-u, nedugo zatim stize Sime. Jedan kraci period idemo zajedno, te on odlucuje da nastavi brze prema Vallorcine-u. Od kada me je na prevoju napustio Sime, a to je bilo u 5 10 h ujutro, do iduce kontrole je ostalo 5 km, meni je trebalo 2 h . Ta dva sata su bila strasna, puna halucinacija, déjà vu scena(primjetio sam da kada sam bio u drustvu nije bilo halucinacija) koje su se redale jedna za drugom.Da ne kazem kako me trkaci redovno prolaze. Konacno Vallorcine(151 km), kako mi je bilo drago(dolazak u Vallorcine sam vidio kada sam se vratio kuci na video zapisu organizatora na mom trkackom profilu, strasno izgledam, blijed, maltene prestrasen, tako sam se i osjecao). Odmah odlazim u medic, molim ih da mi jako bandaziraju nogu kako bih mogao zavrsiti trku. Vise ne mogu ni po ravnim dijelovima da hodam, strasna je bol. Jos Oko 8 h nastavljam dalje idem prema tom zadnjem usponu na La Tete aux vents, strasan prevoj, makar za mene. Uspon na kojem je tesko nekoga preteci, drzim se grupe kineskih trkaca, idemo dosta dobro , relativno lagano izlazimo. Do La Flegere brzo dolazim sa nekoliko kratkih stajanja na potocima radi osvjezenja jer postaje jako vruce(ono sto nisam napomenuo je da ovogodisnja trka bila suha bez kise, izuzetno topla, do 30 stepeni tokom dana). Na kontroli jedna od trkacica je izgubila svijest od iscrpljenosti. Sjedim u cosku za stolom pod satorom, jedem najbolje jabuke na svijetu koje jedan djedica(inace lokalni volonter) guli.Kako on oguli jabuku tako je ja pojedem, pa ponovo. Boljih jabuka nisam probao. Jos 8 km, nizbrdo, problem, veliki problem. Nepuna 3 sata mi je trebalo do Chamonix-a, zadnji kilometer pun emocija. Ovacije prisutnih , ne samo za mene , nego za svakog takmicara, za sve finisere.
Moram reci da je u konacnom, srce i ljubav pobijedila bol. Zelja je bila velika, zadovoljstvo je neizmjerno. Povratak je veoma izvjestan…Da, da…
